Naše usnule bebe

Oooo neoprostivo dugo nisam  pisala.Razlog ni meni znam.Roj misli je u glavi ali nikako da pristupim pisanju.No kako god,sad pisem.

Sto me negdje najvise ponukalo.Pa u zadnjem peripdu do mene saznajem mnogo nekih ruznih vijesti koje se dasavaju osobama koje manje/vise znam.

Od bolesti do umiranja odraslih ali i djece.Pogodi i razore me te infotmacije,uvuce se neki strah za najblize.Krenu razne misli.Sta ako..a ako ovo... i tako moze covjek ici u nedogled,a vrijeme uzmice u koje nema niceg tog tipa,gdje se moze uzivati.A sta ce biti,ehhh bice i bilo je,no 'opet se radja novo jutro.

Bas smo adaptibilni,na sve se opet na kraju prilagodimo.

Samo bi jos ovo htjela reci.Ko ke upoznat sa mojoj pricom s pocetka i razlogom pocinjanja pisanja,shvata da dozivjeh gubitak.Da je strah pusti korjen.Da se covjek strepi,da dodatno poremete ruzna desavanja drugima,a onda opet zivjeti non stop u strahu i brizi sta dobijamo i sta je rezultat.I ne rizikovati sta dobijamo.

Imamo dva puta put straha i zebnje ili pak put gdje smo svijesni da nam se na tom putu moze desiti lijepo i manje lijepo,sta god bude opet dodje novo jutro,dan...