Naše usnule bebe

Nastavak

Generalna — Autor ninuska @ 22:37

Evo da se vratim pisanju,u glavi mi je cesto blog i recenice neke se spontano jave,ali dnevni ritam i obaveze odvuku na drugu stranu.

Razmisljam,kako ustvari u trenucima najveceg bola bivamo povezaniji sa sobom i okruzenjem oko nas,nego u onoj svakondnevici,gdje se obaveze zavrsavaju,konstantna trka sa vremenom.Hm paradoks naizgled.A u biti kroz bol rastemo,kroz bol se javlja jedna sustinska zapitanos bivstvovanja naseg.

Elem udaljih se od pocetne teme.

Mislim da je sada trenutak da ispricam licno iskustvo tj.iskustva u vezi same teme.

Kao sto rekoh,imala sam na zalost iskustvo spontanog pobacaja u osmoj nedelji.Spomenuh u prvoj pisaniji termin terapeutki prekid trudnoce.Taj pojam mi je bio nepoznsnica do prije par mjeseci.A onda sam i sama prosla kroz to.

Bila sam sesti mjesec trudnoce,otisla sam na redovnu kontrolu.Uvijek sa strepnjom gledam u lice dr dok gleda u ultrazvuk.Tog puta strepnja je bila opravdana...

Naime vidio je vodu oko bebinih pluca.Spomenuo je kako je moguce da ce se voda spontano povuci,ako se to ne desi u naredne dvije nedelje,onda ce trebati prekid trudnoce.

Sadrzaj recenog sam razumjela,ali kao da mi je dato nesto sa cim ne znam sta da radim.Sve te informacije kao da sam uzela nespretno u ruke i krenula ih slagati u glavi.Pokusaj slaganja nije uspio,sve mi je bilo nepojmljivo u najmanju ruku.

Nakon toga je uslijedio prvi odlazak na konzilijum,poslije petnaest dana drugi,nakon cega su konacno odlucili o terapeutskom prekidu trudnoce.Pojam koji mi je bio tako stran,sad je bila izvjesna cinjenica koja ce se desiti.

Ovdje bih zavrsila,nemam sad zelju za nastavak price koja je svijeza.

Pisem uskoro 


Nastavak

Generalna — Autor ninuska @ 22:37

Evo da se vratim pisanju,u glavi mi je cesto blog i recenice neke se spontano jave,ali dnevni ritam i obaveze odvuku na drugu stranu.

Razmisljam,kako ustvari u trenucima najveceg bola bivamo povezaniji sa sobom i okruzenjem oko nas,nego u onoj svakondnevici,gdje se obaveze zavrsavaju,konstantna trka sa vremenom.Hm paradoks naizgled.A u biti kroz bol rastemo,kroz bol se javlja jedna sustinska zapitanos bivstvovanja naseg.

Elem udaljih se od pocetne teme.

Mislim da je sada trenutak da ispricam licno iskustvo tj.iskustva u vezi same teme.

Kao sto rekoh,imala sam na zalost iskustvo spontanog pobacaja u osmoj nedelji.Spomenuh u prvoj pisaniji termin terapeutki prekid trudnoce.Taj pojam mi je bio nepoznsnica do prije par mjeseci.A onda sam i sama prosla kroz to.

Bila sam sesti mjesec trudnoce,otisla sam na redovnu kontrolu.Uvijek sa strepnjom gledam u lice dr dok gleda u ultrazvuk.Tog puta strepnja je bila opravdana...

Naime vidio je vodu oko bebinih pluca.Spomenuo je kako je moguce da ce se voda spontano povuci,ako se to ne desi u naredne dvije nedelje,onda ce trebati prekid trudnoce.

Sadrzaj recenog sam razumjela,ali kao da mi je dato nesto sa cim ne znam sta da radim.Sve te informacije kao da sam uzela nespretno u ruke i krenula ih slagati u glavi.Pokusaj slaganja nije uspio,sve mi je bilo nepojmljivo u najmanju ruku.

Nakon toga je uslijedio prvi odlazak na konzilijum,poslije petnaest dana drugi,nakon cega su konacno odlucili o terapeutskom prekidu trudnoce.Pojam koji mi je bio tako stran,sad je bila izvjesna cinjenica koja ce se desiti.

Ovdje bih zavrsila,nemam sad zelju za nastavak price koja je svijeza.

Pisem uskoro 


Nase usnule bebe

Generalna — Autor ninuska @ 04:33

Zamisao ovog bloga jeste da pruzi prvenstveno podrsku i utjehu vama koje se sucavate sa gubitnom bebe u ranoj ili poodmakloj trudnoci.Sama sam imala oba iskustva i kroz taj period sam prolazila bez dovoljno informacija šta me čeka,od same procedure bilo da je u pitanju spontani pobačaj ,bilo da je u pitanju tzv terapeutski prekid trudnoce ( prekid trudnoce zbog kongenitalne anomalije ploda ili pak nekih drugih medicinskih razloga sa kojima nisam upoznata).

Razmisljajuci o blogu,uvijek sam pri ruci imala papir,gdje sam pisala i razmisljanjima o ovim zivotnim iskustvima. U pitanju je gubitak,koji često okruženje nekako shvata,ovdje spontani pobacaji kad su u pitanju,rogobatno cu se izraziti,al u nedostatku trenutno,adekvatnijeg termina,al ,nekako olako.Nakon toga,obicno idu floskule: „Jos si mlada,bice jos djece“ ili pak „ Bog dao,bog uzeo“ , „ Bolje sto je tako,nego da se cijeli zivot mucis“ i sl.

Shvatam i njih,niko tu ne zna sta mudro reci, onda se ljudi drze uobicajnog sablona,da nekako lakse prodju kroz neprijatnost susreta sa osobo kojoj se to desilo.I to je ok,ljudski je.

No sta je sa nama.koje sve to cujemo u tim prvim danima,koje sve posjete ispsostujemo,sta je sa nama koje na kraju ostanemo same sa svojim bolom.Kako dani,mjeseci odmicu,to vise niko ne pominje,ali gdje smo mi nakon tih dana... tih mjeseci.Mozemo se osjecati jako usamljeno,medju najblizima.Najveca podrska i oslonac se nalazi u suprugu.Šta se desava,kad od njega ne dobijemo adekvatnu podrsku,jer se i sam nosi sa bolom,pa cuti ili manje vremena provodi kuci ili bas prica prenaglaseno o tome.Kako ponovo da se sretnemo i redefinisemo odnos.

Ovo su samo nacete teme koje se otovore,preplicu,kad krene proces zalovanja uslijedgubitkom.

Hm...uopste nije ovako trebao izgledati pocetak,ali eto misli krenuse u tom smjeru,pa sam ih samo pratila.

Poenta cijele ove price jeste da se cujemo,razmijeno informacije,budemo podrska.Niste same,ne desava se samo vama,i na zalost niste rijetke kojima se desio gubitak bebe.

Ovo nek bude tek pocetak,putovanja kroz sam proces suocavanja sa potencijalnim gubitnom bebe uslijed komlikacija,dozivljenim gubitnok,moralnim dilemama,mediciskim nejasnocama i neznanju itd...

 

 

 

 

 

 

 


Powered by blog.rs